Matvejevići i Pešorde: Farsa
Jedan aforizam, ne sjećam se više čiji, glasi: Neki postadoše poznati na nepoznat način. Za Predraga Matvejevića to se ne može reći. Pročuo se pisanjem otvorenih pisama komunističkim vlastima tijekom ''olovnih godina''. Bjehu to snishodljiva pisma, bez trunke sumnje u krivicu osuđenih, tek sa stidljivim apelom na općepoznato milosrđe komitetlija...
Piše: Damir Pešorda, Hrvatsko slovo
Jedan aforizam, ne sjećam se više čiji, glasi: Neki postadoše poznati na nepoznat način. Za Predraga Matvejevića to se ne može reći. Pročuo se pisanjem otvorenih pisama komunističkim vlastima tijekom ''olovnih godina''.
U tim pismima zalagao se kod crvenih moćnika da budu blagi prema politički progonjenim intelektualcima. Bjehu to snishodljiva pisma, bez trunke sumnje u krivicu osuđenih, tek sa stidljivim apelom na općepoznate milosrđe i demokratsku širinu komitetlija.
Nije poznato da su Matvejevićeva pisma i za dlaku popravila položaj Vlade Gotovca i ostalih, ali su itekako popravila, štoviše iz ničega stvorila, intelektualni ugled samom autoru. Kako je primijetio akademik Slobodan Novak, Matvejević u svoja pisma nije ulagao stečeni ugled intelektualca, nego ih je pisao da bi taj ugled tek stekao.
Taj skromni početni kapital Matvejević je dalje mudro i oprezno ulagao tako da su njegove dionice ''angažiranog intelektualca'' stalno rasle. No kako je socijalizam kao sustav bio nesklon ikakvom poduzetništvu, prava se prigoda Predragu ukazala s demokratskim promjenama, raspadom socijalizma i dolaskom kapitalizma u naše krajeve. Okretni, iako već vremešni, profesor je hitro reagirao. Strugnuo je iz domovine po kojoj su padale neselektivno ispaljene granate, poneke još iz prošlog rata, u kudikamo sigurnije okružje sveučilišta na ''trulom Zapadu''.
Da tkogod ne bi, ne daj Bože, posumnjao u kukavičluk kao uzrok toga strateškog izmještanja, proglasio se disidentom. Kao i Šerbedžiji, Dubravki Ugrešić i nekim drugima, Matvejeviću se put na Zapad - u trenutku kada su istinski domoljubi, koje su njegovi ''drugovi'' na Zapad svojedobno protjerali, vraćali sa Zapada braniti napadnutu domovinu – isplatio. Zapad se naime navikao na svoje omiljene igračke s ''divljeg'' europskog istoka – disidente!
Kada je s padom socijalizma ta vrsta iščeznula, dobro su došli i lažni disidenti, zapravo povlašteni miljenici propalog titoističkog režima, što su navedeni redom bili. A ti, nekoć uzorni socijalistički radnici u kulturi, preko noći su otkrili čari neograničene demokracije, liberalizma i ljudskih prava.
Predrag Matvejević, koji se svojedobno Ivanu Aralici hvalio da umije dubiti na glavi, što je ovog temeljitog i dubokog čovjeka i pisca navelo da tu zgodu pribilježi teško prikrivajući prijezir – u novoj se situaciji snašao kao riba u vodi. Dubio je sve u šesnaest! I još uvijek dubi! Iako mu je sedamdeset osam godina. Sa stajališta fiziologije i gerontologije to je nedvojbeno zanimljiv fenomen, ali za stanje duha u Europi apsolutno beznačajan.
Stoga još više čudi što su se eminentni europski intelektualci digli u obranu Matvejevićeva ''dubljenja na glavi''. Ovih dana je francuski filozof Bernard-Henri Levy s još desetak intelektualaca, među kojima su i tako zvučna imena kao što su Umberto Eco, Salman Rushdie, Peter Sloterdijk i drugi, objavio u Le Mondu i The Huffington postu dramatičan apel za spas Matvejevića od zatvora.
Levyjev apel nema veze sa stvarnošću. Sudska trakavica oko stare i zastarjele presude Matvejeviću za klevetu pjesnika Milu Pešordu rastegla se, zahvaljujući neuobičajenoj intervenciji Državnog odvjetništva, u beskraj. DORH naime obično reagira kada optuženom nije izrečena presuda, samo je u Matvejevićevom slučaju nakon punopravne presude pokušao istu osporiti. Međutim, svakome je od početka bilo jasno da Matvejević neće u zatvor, uostalom stvar je nedugo nakon izricanja presude otišla u zastaru.
I samo je neobjašnjiva intervencija DORH-a ponovo podgrijala tu priču. Vrhovni sud je priziv DORH-a odbacio što je Jergoviću i sličnim kerberima ''antifašističke revolucije koja teče'' dalo prigodu da iznova nabruse svoje bojne sprave i krenu u obranu ''revolucionarnih tekovina''. Sve u svemu, tipična hrvatska komedija zabuna u kojoj se ne zna tko je lud. No sigurno je da su logika i zdrav razum zbunjeni.
Matvejevića, koji je i nakon presude slavljen i čašćen od hrvatskih vlasti, a Mesić ga je okitio visokim državnim odličjem, valjda za njegovo eksplicitno nepriznavanje hrvatskog suda, sada brane vodeći europski intelektualci kao da mu u najmanju ruku prijeti sjevernokorejski revolucionarni sud ili fetva kakvog fundamentalističkog ajatolaha. Kao da to nije onaj isti ''uviđavni'' hrvatski sud koji je Glavašu i Norcu odrezao dvoznamenkaste zatvorske kazne, istodobno tražeći izručenje ratnih zločinca agresorske vojske kako bi ih oslobodio krivnje!?
Tužno je i smiješno u isto vrijeme što je nekad herojsko disidentstvo spalo na Matvejevića. Gotovac i Bruno Bušić mora da se okreću u grobu. Tragični događaji iz povijesti, kako reče Marx, ponavljaju se kao farsa. Matvejevićev slučaj svjedoči da je slavni bradonja barem u nečemu bio u pravu.
