Iz Zemlje Lala i Kanala: Sréćo, ili zašto tone Batavija?
Grci i Francuzi su za mnogo manje stvari napravili pravi “vaterlo” na ulicama njihovih gradova, a “moji” Holandezi šute. Zašto? Mnogi kažu: zato što su još uvijek relativno zadovoljni. Još nije toliko loše. Zar mediji nisu prepuni groznih jebada širom svijeta: ratovi, bolest, glad i bijeda. Gaženje ljudskih prava. Ah, oni agresivni Splićani…
Piše: Goran SARIĆ, goransaric.net
Kad, na putu za šupu, gdje katkad od njega kupim polovan fic (bicikl), uđem u hodnik mog komšije Harija, ili, kako ga ja zovem, Sréće – zateknem pravi kaos. Stari hifi-uređaji, krpe, videa i televizori iz “prekambrija”. Sve to Srećo nastoji utrapiti sirotim “novim Nizozemcima, alohtoncima poput pisca ovih redaka.
A u maloj kuhinji, kroz koju isto moramo proći, na stolu i štednjaku, što bi moja mati kazala, govno i kašika! Prljavo i neuredno, da te bog mili sačuva. “Od tebe, seko, ni aspirin”, kako jednom reče Đole Balašević.
Srećo je neka vrsta čuvara naše ulice, “prve pomoći” što, sjedeći na basamacima pred kućnim pragom, budno motri na sve što se kod nas dešava.
A Sréćina žena, domaćica, stup i glava kuće, na prvi pogled, normalna, uredna žena. Pristojno odjevena, relativno sređena i dotjerana, mlađa, samo pomalo krupna, bikasta. Ponekad je sretnem u autobusu, i baš se lijepo ispričamo. Mog’o bi se čovjek prevarit’ i poći kod nje na kavu. Da ne znaš što te tamo čeka …
Inače, cijela im je kuća u znaku Elvisa Presleyja: slike, posteri, gobleni, plastične figurice... Ako se dobro zagledate, možda na Srećinom licu stvarno prepoznate nešto od Presleyja. Samo, morate se dobro, dooobro zagledati. I sjetiti Elvisa iz kasne faze, one u kojoj je imao, brat-bratu, sto pedeset kila.
Shvatili ste, Sréćo i Srećinica spadaju u, osim džankija i “ilegalaca”, najniži sloj holandskoga pučanstva. On, otkad ga znam, nikad nije radio. Vazdan je tušio svakojake starudije i popravljao stare ficeve, a ona zarađuje nešto crkavice kao čistačica, desetak sati tjedno. S dvije odrasle kćeri u školi – nije lako, čak ni u Zemlji Lala i Kanala.
Ili: pogotovo u Zemlji Lala i Kanala.
Jer, ova bi priča, zapravo, da na mala vrata, kroz dva mala, “nevažna” lika, prozbori o važnim, velikim stvarima. Na primjer, o potapanju broda Batavija, i to u režiji i izvedbi njenog sadašnjeg kormilara, mladog i ambicioznog liberala Marka Ruttea.
Kakve veze imaju Sréćo, njegova žena i Rutte, pitate se? Imaju, itekako.
Scenarij je jednostavan, mada ne baš lako svarljiv, a ide ovako: ona glasa za Ruttea, ovaj dobiva izbore, i time njezin, ali i život njenog “Presleyja”, pošalje u mačku piterinu! A Sréćina se tu ne pika. On, naime, nikad ne izlazi na izbore. Nema čovjek vremena,
A zašto, pobogu, žena koja s mukom sastavlja kraj s krajem glasa za čovjeka koji, poput Superhika, krade od siromašnih da bi dao bogatašima: bankarima, menadžerima, vlasnicima vila i zamaka, jahti i najskupljih četvorokotača?
Odgovor je vrlo jednostavan, Odao mi ga Sréćo, glavom i trbuhom: “Lijep, zgodan, fino priča.”
Doduše, ne liči baš na Elvisa, ali…
Džabe ti svi planovi i programi svijeta!
I bit će da je to, uz unutrašnja previranja demokršćana i nedostatak “muda” lijeve opozicije, glavni razlog što je (neo)liberal Rutte pokupio puno glasova ovdašnje, uvjetno rečeno, sirotinje. Jer, prave sirotinje ovdje, srećom, skoro da nema. Još nema.
Neću vas gnjaviti detaljima Rutteovog ekonomskog “remek-djela”. Pun vam je sigurno kufer vaše besparice. Za mnoge od vas od vas je čak i Sréćina skromna socijala misaona imenica, a satnica njegove družice, ako je i zaradite – "debela” dnevnica!
Spomenut ću samo da su se na udaru Rutteovog “tsunamija” zvanog “Kako uštinuti 18 milijardi eura ne dirajući naše kerume”, našli i zdravstvo, i školstvo, i nauka, i kultura, i stari, i nemoćni, i sportaši – osim gurača napuhane mješine, naravno.
Kultura “kraća” za 200 milijuna eurića, znanost samo ako je direktno profitabilna, (još) skuplja zdravstvena zaštita, mirovina tek nakon 67. godine … Ukida se čak i potpora za kupovinu rolatora, “hodalica” za stare i bolesne!
Grci i Francuzi su za mnogo manje stvari napravili pravi “vaterlo” na ulicama njihovih gradova, a “moji” Holandezi šute. Zašto? Mnogi kažu: zato što su još uvijek relativno zadovoljni. Još nije toliko loše. Zar mediji nisu prepuni groznih jebada širom svijeta: ratovi, bolest, glad i bijeda. Gaženje ljudskih prava. Ah, oni agresivni Splićani…
Osim toga, ovdašnji nekada moćni sindikati sada su mali, rascjepkani. Svakom svoj sindikat. Još malo pa ćemo i ja i Srećo jedan osnovati. Sindikat gledača ulice u zimskom i ljetnom periodu. Gledati, i čekati. Bolja vremena.
A Srećina žena, koja, dok ovo pišem, evo baš prolazi ulicom, nek’ glasa za koga hoće. Ona se, bidna, ionako još potajno nada da Rutteov “mač” neće i nju strefiti. Kao, nije on takav. Mislim, Rutte, a ne mač.
Jok, nije! Tako smo se mi, u Bosni i Hercegovini, nadali da kod nas neće rat, pa kad je zapucalo...
Oprostite, neko mi zvoni. Nepoznat netko stoji pred vratima. S n’akvom bilježnicom.
Da nije možda – pljenitelj?!
