Iz Zemlje Lala i Kanala: Jabulani u 64 čina
U nogometu su me uvijek zvali “desno smetalo”. A sad SAM - “hobotnica”. I nije neki napredak, je l’da?! Ali, da krenemo redom.
Piše: Goran SARIĆ, goransaric.net
Znate one dječake koji su mjesto u timu dobivali samo stoga što su imali loptu.
E, taj sam. Što bi moj pokojni stari rek’o: “Nije ljevak, a desnom ne zna.” Ma, nisam vam ja znao pošteno ni potrčati, a kamoli loptu šutnuti. Međutim, “imati loptu”, i to prije toliko godinica – nije to bila šala, dragi moji.
A, kao i sve nedostižne ljubavi, volio sam vam ja bubamaru. Ludo. Vazdan gledao utakmice, navijao, pratio statistike… Vozom mrvu bržim od poštanske kočije išao na iscrpljujući put do Begeša, na Zvezdine utakmice.
(A sad ih, ovako “angažirane”, ne bih gledao ni u avliji. Ali, to je već druga, poznata priča.)
Polako se, kad ga već ne znam igrati, učio šta znači gledati nogomet.
Pa vas, evo, već četvrti tjedan davim “varijacijama na zadanu temu”: “Tjeranje duš(ic)e iz jabulanija u 64 čina”.
Neću više, obećavam. Predstava je završena, i moj specijalni izvještač se vraća kući!
Kakav sad specijalni, pa još u vremenima krize?
Jednostavno, na SP sam poslao najstarijega sina. Hmmm, “poslao”… Dečko je, iskreno govoreći, otišao o svom trošku, a njegova “jabulani- predstava” brojala je samo 2 čina (osmina i četvrtina finala). Više su ga, gle čuda!, zanimala afrička vina, lijepi predjeli, gazele-Afrikanke, skakanje s visokih stijena …
No, velim, usput je pogledao i dvije tekme, i poslao mi “povjerljive informacije” o imenima sudaca, veličini igrališta, boji trave i holandskih dresova … Zlata vrijedni podaci, zar ne?!
Htio je, ali karte za finale nije uspio dobiti. Srećom. U protivnom, bojim se da bismo obojica skroz-naskroz bankrotirali.
Neka se on samo sretno vrati kući. S bocom južnoafričkog bijelog, naravski.
A sad o porijeklu mog najnovijeg nadimka. Dakle: “hobotnica”.
Znate, na startu Svjetskog prvenstva Nizozemci nisu mnogo vjerovali u njihovu reprezentaciju. Govorilo se o razmaženim zvijezdama, napuhanim egoima, nedostatku timskog spirita, treneru bez nekog blistavog “pedigrea”…
Zato, kad sam kolegama, prije četvrtfinala, rekao da će Oranje dobiti Brazil sa 2-1, svi su me gledali kao da sam pao s Marsa! Mislili, možda, da mi je sunce udarilo u glavu, da ih tješim još prije neizbježnog poraza …
A kad su stvarno dobili, tapšanju po ramenima nikad kraja!
Prognoza pobjede nad Urugvajem u polufinalu, priznajem, i nije bila neki kunst, ali su se, zbog “starih računa”, svi nadali Velikom Finalu: Njemačka-Nizozemska.
No, poučen iskustvom da tim koji, poput Nijemaca, na velikom turniru rano počne igrati sjajno rijetko “dogura” do kraja, na kućnom pool-u sam zapisao, i svima razglasio, pobjedu Španjolaca.
Samo sam rezultat “za dlaku” fulio.
A finale…
Ah, znate, ja i Paul. Ma ne Breitner, onaj intelektualac u kopačkama. Nego: Hobotnica.
No, priznajem, nisam očekivao tako žilav otpor “lalinaca”. Ipak je “furija”, europski prvak, prije njih eliminirala veoma žilavi Paragvaj, pa sjajni, supertalentirani Elf.
To samo dokazuje da je Bert van Marvajk veoma mudro posložio momčad. Stvorio atmosferu, pustio ogromni Sneijderov i Van Persijev ego da se “ispušu” pa ih, kad treba, “zakočio”, stavio u službu cjeline …
Ostao pribran kad je, kao u prvih 45 minuta protiv Brazila, “gorilo”…
Dokazao da i Holandija zna igrati,posebno u finalu – na ogroman bijes Cruyffa i Družine! – dosadan, pa i grub nogomet. I njime "dogurati" do finala.
Šteta što nisu došli do, po meni, zasluženih penala. Ipak su ih, ako ništa zbog taktike i borbenosti, “debelo” zaslužili.
Doduše, njih bi sto-posto izgubili. Kad vam paul kaže. Ali nema veze, živci bi se napeli k’o strune!
Ne, nisam se usudio kolegama prognozirati finale. Znate, nisu ni Nizozemci uvijek miroljubivi … Pogledajte samo onog Wildersa!
Zato vam ovaj posljednji Žurnal pišem od kuće. Vrata zaključana. Roletne spuštene. Što je sigurno-sigurno.
Ne ide mi se na odmor sav u oranje-bubocima.
Vidimo se na sljedećem jabulaniju!
